petak, 01.08.2008.
Ljeto 2008. - biciklom po Jadranu
Za nekoliko dana Vedran i ja krećemo iz Rijeke put Dubrovnika.
Gdje smo, kako smo i što radimo vjerojatno ćemo pisati tu: Cikla Svuda.
Ugodno ljeto svima!
- 10:38 -
petak, 31.08.2007.
24. Happy end
Za kraj vam se opet javljam iz Thessalonikija, iz ureda IAESTE-a.
Jucer smo bili pozvani u kucu jednog od inzenjera koji je slavio svoj imendan, tako da smo imali kakvu takvu oprostajku od dijela ekipice iz ureda. Zavrsilo je tako da ja vozim sefa Evripidisa (koji je bio podosta pod utjecajem alkohola) i Alija u Daihatsu Terriosu nazad u Grevenu, gdje smo, naravno, otisli na pice tako da stizem doma oko 3 ujutro. Stvarno ne znam kako, ali uspjela sam spakirati vecinu stvari (tu su ukljucena i dva seta plahti i jastucnica koje sam donijela ovdje jer mi je receno da ce mi trebati.. NOOOT).
Zadnji dan na poslu, Jarek i ja smo naravno kupili kolace za pocastiti ekipicu, a ja sam kupila dodatnu kolicinu za radnike na mostu i u tunelu.
Zadnje przenje slika, nacrta, glazbe... Zastitne cipele, kazu, mogu zadrzati tako da sam ih uzela sa sobom, samo stvarno ne znam gdje cu ih staviti...
Sve se desilo tako brzo, oprastanje sa svima iz ureda, suza u oku, sjedamo u Olginu novu Hondu Civic i eto me u Thessalonikiju.
Dobro iskustvo u nekom mjestu cine ljudi, a ne mjesto samo po sebi. Ovdje sam upoznala toliko dobrih ljudi, zaljubila se u jezik i u posao. Naucila puno o gradjevini, nesto grckog, dosta o sebi. Upoznala nekolicinu posebnih ljudi sa svih strana svijeta.
Veselim se sto cu vas sve uskoro vidjeti! Puno pozdrava svima, ovo je zadnje javljanje (za ovaj put, naravno) iz Grcke.
She always took me by the hand, and say she needs me
She never wanted love to fail, she always hoped that it was real
She’d look me in the eyes and say believe me
But then night becomes the day, and there’s nothing left to say
If there’s nothing left to say, then something’s wrong
Oh, tonight, you killed me with your smile, so beautiful and wild so beautiful
Oh, tonight, you killed me with your smile, so beautiful and wild so beautiful and wild
And as the hands would turn with time, she’d always say hat she was my mine,
She’d turn and lend a smile to say that she’s gone
But in a whisper she’d arrive, and dance into my life
Like a music melody, like a lovers song...
Oh, tonight, you killed me with your smile, so beautiful and wild so beautiful and wild....
(...)
- 20:09 -
srijeda, 29.08.2007.
23. Oproštajke
Lijep pozdrav svima!
Novost: Nakon gotovo dva mjeseca, odlučila sam smanjiti slike koje ubuduće stavljam na web tako da će se sada lakše otvarati.
Zaboravila sam vam napisati o glavnom uzbuđenju prošlog tjedna. U petak sam upoznala šefa svih šefova, the man himself - predsjednik Egnatie Odos.. Woohhoo. Evo ekskluzivne slike sa gradilišta. Došao je u obilazak jer je u nedjelju ja mislim došao premijer malo vidjeti kako se odvijaju radovi. Izbori su blizu, znate kako je.
Nadalje, ne znam kako vam nisam prije pokazala ovo. Jedna od boljih ekipica mi je u uredu zaduženom za jedini tunel naše sekcije. Pogledajte što oni imaju pored svog kontejnera! Pravi mali vrt sa paprikama, rajčicama, a u uredu imaju ogroman grm bosiljka. Morate shvatiti moje oduševljenje, jer tamo žena jednostavno nema. A kako sam lagano počela stavljati oproštajne fotografije mene sa raznim ljudima s kojima "radim", evo jedne sa glavnim čovjekom višenavedenog kontejnera, g. Kapelanisom.
Kao što sam vam rekla, naša sekcija završava tunelom koji izlazi na most kojim počinje druga sekcija, tako sam prošli tjedan vidjela Ljiljanu u inspekciji mosta.
Nominacije su prošle i lagano stanari napuštaju BB kuću. Sad je došao onaj tren kada je kuća postala preprazna pa jednostavno i dečki i cure spavaju u istoj sobi (u našem slučaju stanu). Jučer je bila Steveova zadnja večer, tako da će se Ali večeras preseliti u naš stan da ne bi spavao u praznom stanu.
Kao što rekoh, moram staviti slike prošlog vikenda u Thessalonikiju. Jedan od boljih frapea ikad u Grčkoj. Zašto se te stvari uvijek moraju otkriti u zadnji čas? Ovdje sam nakon finog ručka u jako jeftinoj taverni, naivno misleći da su moji probavni problemi stvar prošlosti. Ali i ja pored lijepe kuće na ulicama Thessalonikija.
Slijedeći dan pohodimo istu tavernu. Ja konzumiram grčku salatu (što se kasnije tog dana, kao i svaka druga hrana za koju sam pomislila da bi ju mogla normalno probaviti, ispostavilo kao loša ideja), a Juan Gabriel je sretan sa svojim souvlakijem. Kostas iz LC Thessaloniki (također na slici) jede meso, ali mislim da nema tako rigorozne stavove prema povrću i ribi kao Gabriel. Evo još jedne slike Juan Gabriela "čokoladnog" Bonille.
Večer završava kišom u pozamašnim količinama. Oprostili smo se od Gabriela... :(
I za kraj, evo jedne stvari koja me tako nasmijala neki dan jer prije nisam primjetila. Iranske papirnate maramice. To uredno stoji na stolu dok jedemo...
Eto, toliko od mene za danas. U četvrtak dobivamo plaću! Woohoo!
- 09:00 -
ponedjeljak, 27.08.2007.
22. Zadnji vikend i malo prednaprezanja
U petak sam napokon vidjela prednaprezanje. Ne znam zašto, ali studenti koji rade u drugim uredima vide to svaki drugi dan, a ja nikako. Uglavnom, ta greška je sad ispravljena. Upozorili su me da to stvarno nije ništa specijalno, ali to rade uvijek bez da razmišljaju da ja to nisam nikad vidjela. Otputili smo se na gradilište rano, most Gamma 2, stup M4. Poprilično prazno, za razliku od uobičajenog. U ovom postu objasnila sam ponešto o prenaprezanju, tako da neću sada previše o teoriji. Na Slici br. 1 možete vidjeti nekakvu plavu stvar i mladog radnika. Za plavu stvar stvarno ne znam kako se to zove, vjerojatno nekakva glava za prednaprezanje, ali nemojte me uzimati za riječ, tako da ćemo je ubuduće zvati "plava stvar". Ne znam ni ime mladog radnika, ali kao što ćete dalje vidjeti, nije bitno ime, već funkcija. Dakle, plava stvar se sastoji od dva komada. Jedan je fiksni a drugi, unutarnji drži čvrsto kabele i lagano ih izvlači tj. razvlači (na Slici br. 2 obratite pozornost na unutarnji prsten; prepoznat ćete ga tako što se sjaji i što je s unutarnje strane). Sigurno se pitate što mladi radnik tu radi? Mjeri deformaciju. Naime, iako mi znamo modul elastičnosti čelika, bilo bi dobro provjeriti jer nikad nije idealno. Naime, Vasilis - šef za prenaprezanje pomoću ovog stroja nanosi silu, točnije, naprezanje u kablove. Dakle, poznato nam je naprezanje, a mjerimo deformaciju i iz toga dobivamo modul elastičnosti. Tome služi ovaj obrazac. Sila se u kablove nanosi postupno te se za svaki korak mjeri deformacija tj. izduljenje kablova. E, ovo zovem povezivanjem teorije i prakse. Preporučam pogledati ovaj kratki video (nažalost, 7.1 Mb) u kojem se lijepo vidi kako se unutarnji prsten pomiče, kao i mjerenje deformacije.
Plava stvar, vjerovali ili ne, teži 450 kg, tako da ju se mora transportirati dizalicom. Na Slici br. 3 su i sastavni dijelovi koji se stavljaju na kablove prije instalacije plave stvari. Kroz svaku od rupa na okrugloj ploči provuče se jedan od kablova; vjerojatno služi boljem fiksiranju kabela. Crvenom bojom vidite i napisan broj segmenta mosta, a i armaturu koja strši kako bi prenijela momente u slijedeći segment. Na Slici br. 4 možete vidjeti unutrašnjost stroja za prednaprezanje.
Da bi moje prednaprezajuće iskustvo bilo potpuno, Vasilis je prislonio moje ručice na ručice stroja tako da sam i ja nanijela malo sile u te kablove. Hm, ovo zvuči kao dobra ideja za isprinati na majicu: I ja sam nanijela silu u kablove. Ok, prestat ću sa nerdovskim forama dok još stignem. Happy end - Vasilis i ja nakon obavljenog posla.
Što se tiče zadnjeg vikenda, isto kao i cijeli prošli tjedan (a kako se čini i ovaj) za mene je bio obilježen probavnim problemima koji me prate otkad sam se vratila iz Turske. Mislim da me konzumiranje mesa za doručak uništilo. Ok, sad stvarno. Oprostili smo se od favourite Colombian guya Juan Gabriela. Slike, na žalost, nemam jer mi je kabel ostao doma. Vikend je dakle bio dosta čemeran. Prvo sam propustila zabavu u petak jer mi je bilo loše, a onda smo cijeli vikend proživljavali depresije zbog skorog rastanka, sa mnom na rubu suza svaki put kad bi čula "Tonight" od Reamonna (official pjesma ovog ljeta). Sentimentalne postove ću pisati krajem tjedna, ali ne mogu si pomoći već danima jer samo mislim na to kako je svemu ovome došao kraj prebrzo.
Ako me želite oraspoložiti pitajte me o prednaprezanju. :)
- 10:02 -
četvrtak, 23.08.2007.
21. Asprovalta. Istanbul.
Lijep pozdrav svima!
Eto me u uredu nakon godišnjeg. Još sam malo umorna od puta; došla sam direktno u ured iz Istanbula tako da sam sva ljepljiva jer je Apostolosu (kolega s posla koji me vozio iz Thessalonikija u Grevenu) riknula klima u autu. Inače, u Grčkoj su klime u autu apsolutni must.
No dobro, idemo redom. Dojmova imam previše, nadam se da neću štogod propustiti.
Nakon ludog dana (slijeva na desno: ja, šef Evripidis, Apostolos) u petak u uredu, došla sam doma, a na jastuku me dočekao poklon od Eve. Aww. U noći sa petka na subotu bila sam sama doma, provela jako ugodno veče slušajući lijepu muziku, čitala sam knjigu i ispijala zeleni čaj s mentom. Spakirala sam stvari za Asprovaltu i Istanbul i u 10 ujutro u subotu došli su po mene Olga i Anas s posla.
Asprovalta je turističko mjestašce gdje Olgini roditelji imaju vikendicu. More je li-la, ali ajde, jeftino je pa dolazi mnogo Čeha, Srba, Hrvata ovdje na ljetovanje. Ono što stvarno nisam očekivala je toliki broj rođaka, sestrična, bratića, nećaka, susjeda i slično. Iako Olgu pomalo živcira što tamo nema tišine, meni je sve to skupa bilo jako slatko, i stvarno sam se osjećala posebno i toplo oko srca što su me pozvali u svoju obitelj. Došla je Olgina sestra Nora, pa kasnije Sakis i Apostolos s posla. Super ekipica, tako sam se dobro zabavljala da to nije normalno. Naravno, oni su sve plaćali, jer ja sam samo siromašni student, a Olgina majka je pripremala tradicionalnu grčku hranu. Aaah. Dan je izgledao otprilike ovako: buđenje oko 11 h, frape + doručak, plaža, ručak, plaža, cuga. U noći s 12. na 13. 8. izvalili smo se na travu i gledali kišu meteora. Uspjela sam vidjeti tri padajuće zvijezde s fascinantno dugim repom. Toliko su me oduševile da sam zaboravila nešto poželjeti. Jednu večer su malene nećakinje i susjede napravile plesni show. Ono, numerirana mjesta, nekoliko plesnih točaka. A da ste ih tek vidjeli kako plešu.. Da sam im ja tata ne bi ih pustila u disko za par godina. Zadnju večer Nora je radila koktele Mojito. Igrali smo razne igre s kartama a večer je kulminirala sa pantomimom. Nikad u životu mi nije bilo tako zabavno igrati pantomimu. Pogotovo zato jer su se, dobrano pijani, trebali truditi objasniti stvari na engleskom i na tome sam im neizmjerno zahvalna. Osim svega navedenog, ovo ljetovanje u Asprovalti rezultiralo je poboljšanjem mojeg grčkog. Excellente! 
Naravno da već imamo planove da dio njih posjeti Hrvatsku i tome se stvarno veselim. Slike slijede:
Ekipica na krevetu
Olga i ja
Plesna grupa
Terasa u noći
I za kraj, znam da Vrag nosi Pradu (trenutno čitam), ali ja tako želim ove naočale.
Došao je utorak i vrijeme da odem u Thessaloniki gdje sam se našla s Alijem i Jarekom. Oko 20 h krenuo je vlak za Istanbul. Trebao je stići u 8:05. Spontano se budim u 7:55 i urlam: "Aliii, Aliii, wake up, wake up we arrive in 10 minutes!!!" Tri sata kasnije: Istanbul. Ah, turski pojam o vremenu je jako sličan grčkom. Možda još gori. Inače, Ali je hard core musliman koji se moli 3 do 5 puta dnevno. To je moralo uključiti dvije molitve u vlaku. Ne bi to bilo tako teško da se vlak miče po konstantnoj pravocrtnoj putanji. Nažalost, nije bilo tako. Ali koristi kompas pomoću kojeg određuje gdje je Meka. Jednu je molitvu započeo na jednom mjestu da bi završio na drugom jer je vlak stalno mijenjao smjer.
Neću previše gnjaviti sa stvarima koje smo vidjeli u Istanbulu. Stvarno je velik, i predivan, ako se gledaju prava mjesta. Svima koji idu u Istanbul preporučam da prije puta nabave nekakav vodič, jer bez plana i programa nemoguće je vidjeti dovoljno stvari. Svaki dan smo od jutra do mraka hodali gradom, vozili se poluizgrađenim metroom, tramvajima, brodićima. Svakako preporučam nabavljanje Akbila - malene spravice koja se "napuni" određenim iznosom novaca i može se koristiti za jeftiniji javni prijevoz (u koji spadaju i više navedeni brodići). Iako postoji vjerovanje da je Turska jeftina, ipak nije bila onoliko koliko je pisalo u vodiču tiskanom 2005. Zato smo za doručak, ručak i večeru jeli ili doner ili sendvič s ribom i pili hektolitre svježe iscjeđenog soka od naranče jer je skoro za dž.
Upoznala sam dosta studenata koji su na praksi u Istanbulu i iz njihovih priča doznala sam da turski IAESTE i nije najbolje organiziran.
Najviše od svega me frustriralo što ovu dvojicu vodam okolo bez ikakve inicijative s njihove strane. Ja sam bila ta koja je čitala karte, koja je organizirala što će se vidjeti, koja je naposlijetku organizirala cijeli put i smještaj. Živjele žene. Na svu sreću, uspjela sam se vidjeti sa mojim dragim Bradom koji je tu na praksi. Tako da sam njemu predala kormilo u ruke jedan dan i malo se odmorila od moje uloge turističkog vodiča.
Međutim, Istanbul kao da me malo razočarao. Ne znam zašto, možda su moja očekivanja sve viša i viša, a možda je bilo samo društvo u pitanju. Ali recimo, Aja Sofija me dosta razočarala. Problem je u tome što je tako razvikana. Imala sam osjećaj kada uđem u nju da ću osjetiti strahopoštovanje. Međutim, ništa od toga. Pretvorena je u muzej u kojem su turisti tako glasni da to nije normalno. Gužva i galama. Lijepa je, naravno, ali nije me ostavilo bez riječi. Evo je u pozadini. Plava džamija (koja je zapravo džamija) je predivna, ali turisti se opet ponašaju kao kreteni. Mislim, ljudi se unutra mole pa bi bilo lijepo da se pokaže malo poštovanja prema tome. Ali me pokušao preobratiti na Islam, ali neuspješno. Bilo mi je zanimljivo biti u zemlji druge vjeroispovjesti (pravoslavnu Grčku ne smatram toliko drugačijom). Vidjeti žene koje, osim marama na glavi nose i dugačke kapute. Meni je bilo vruće samo od marame koju sam nosila u džamijama, a kamoli nositi kaput po onoj vrućini. Uh. Oduševila me Yerebatan Saray1 (klik tu za više informacija). Jako, jako me oduševila i palača Dolambahče (klik tu za više informacija).
Ali me pozvao u Iran tako da sam se slikala ispred veleposlanstva. Bili smo i na Grand Bazaaru gdje sam si kupila novu maramu; trebat će bi ih pregršt za Iran.
Zaboravite što sam rekla o grčkim vozačima. U Turskoj je vozač uvijek u pravu. Nema veze ako je upaljeno zeleno za pješake, nema veze ako vozilo ide po pločniku. Možda ova slika pomogne ilustrirati prometni kaos koji vlada gradom.
Osim svega ovoga, bila sam i u Aziji. To zvuči bolje nego "u azijskom dijelu Istanbula". Šašave klupice. Evo još jedna azijska.
Naš posjet Istanbulu zaključili smo posjetom Topkapi palači lijepim pogledom na Bospor, a onda turskoj kupelji aka hammam. To je bilo baš ono što nam je trebalo nakon 5 dana hodanja i znojenja. Prvo sam se znojila 15ak minuta na mramornoj platformi. Onda dođe teta koja napravi nekakav piling po cijelom tijelu i sastruže svu mrtvu kožu. Zatim me nasapunala i izmasirala. Dva puta. Onda me opet istrugala sa nekakvim grubim platnom. Pa mi je oprala kosu i zalila me vodom. Ja sam se nastavila zaljevati hladnom vodom i to je bilo to. Ahhh. Zatim smo se uputili na kolodvor, pokupili prtljagu i sjeli na vlak. Prelazak granice je, kao i na putu prema Istanbulu bio duhovit jer sam ja iz Hrvatske, Ali iz Irana. Možete misliti izraz na licu carinika.
Post objavljujem sada, što zbog slika, što zbog problema sa objavljivanjem novog posta. U svakom slučaju, puno hvala svima na čestitkama!
- 10:18 -
